Pismo

Košnica je postala kultno mjesto za nove pčelare i pčelare koji se pčelarstvom bave već godinama. Osjećamo se izuzetno ponosnima što smo pomogli mnogim „bivšim“ mladim pčelarima-da izrastu u prave profesionalne pčelare.

Osjećamo se izuzetno zahvalnima što su nas mnogi početnici izabrali da budemo njihov pratitelj na pčelarskom putu. Tako smo zamoliti jednog početnog pčelara (ovo mu je prva sezona) da nam napiše svoj doživljaj pčela, da „podsjeti“ nas iskusnije pčelare kako smo se mi osjećali kada smo stali prvi puta kraj košnice i obukli svoje pčelarsko odijelo.

U znak zahvalnosti na pismu i slici svoga pčelinjaka koju je poslao, dobio je popust od 25% koji je iskoristio. Nadamo se da će nam napisati barem još jedno pismo ( ako ne i više) svojih početničkih pčelarskih pustolovina. (pismo prenašamo u cijelosti)
Svaki početnik prilikom upoznavanja sa novom tematikom, poslom ili situacijom osjeća navalu adrenalina i određenu dozu straha koju nosi susret sa novim i nepoznatim. Pčelari početnici nisu iznimka, pa tako niti ja u tome slučaju. Na pčele i pčelarstvo gledaju tj. gledam jednim drugim „očima“ mogao bih reći da u početku postoji entuzijazam, radoznalost i snažna volja za primjenom naučenog znanja- iz teorije u praksi.

Razlozi za bavljenjem pčelarstvom su različiti. Postoje ljudi koji se bave poljoprivredom i voćarstvom, pa je logično da se radi bolje oplodnje biljaka čovjek počne baviti i pčelama tj. pčelarstvom. Također, poslovni ljudi su našli svoju „terapiju“ od užurbanog i kaotičnog poslovnog svijeta.
Tako sam se i ja našao u pčelarstvu. Čitao sam prvo članke, potom knjige i sve sam više ulazio u pčelinji svijet. Osjetio sam „iskru“, a kao rezultat toga nabavio sam prve pčelinje zajednice od iskusnog pčelara, uz osnovnu opremu i alate. Krenuo sam. Postao sam pčelar. Nema natrag.
Prvi susret sa pčelama pamti se cijeli život. Kao i prva ljubav. Kada staneš pored košnice i gledaš njihov svijet, počinješ osjećati strahopoštovanje prema tim malim, vrijednim, dlakavim stvorenjima. Toliki je teret na njima. Cijeli eko sustav.

Ubrzo uviđaš da stvari nisu onakve kakvima se čine.
-„Na moju sreću ili žalost? Ne znam.“
Postaneš svjestan da postoje iznimke na pravila i da pravila ponekad ne vrijede. Pitaš mentora. Radiš. Griješiš. Razmišljaš što i kako. Pogriješiš, pa učiš na svojim greškama. Shvatiš da je praksa nešto sasvim drugačije od sanjarskih i idealističnih pogleda koje imaš dok čitaš literaturu. Tamo je sve jasno, haha.
U ovih mjesec dana koliko imam prve tri zajednice, naučio sam da je pčelarstvo svemir za sebe. Područje izrazito kompleksno, zahtjevno-učiš dok si živ. Sezonu po sezonu.
Kada se primiš posla oko pčela, uviđaš da je potrebno biti koncentriran, odgovoran i trudiš se savladati materiju. Stotinu pitanja ti se mota po glavi, kada ih gledaš kako rade u svome svijetu.
-„Što napraviti? Ne želim ih ometati.“
-„ Kako izgleda trut, a kako radilica?“ (Koliko ih ima!!)
Kada ti je prva sezona, ne znaš niti užičavati niti kako najbolje ofarbati košnice.
-„Da li su dovoljna dva sloja farbe ili tri?“
-„Koje matičnjake ostaviti i da li umjetno razrojavati poslije bagrema ili bolje ne?“
– „Da li sam dobro provješao okvire?“

U knjizi je sve izgledalo lakše :/. Milijun pitanja u svakom trenutku.

Zato dođem u Košnicu i pitam za savjet. Tamo uvijek nađem iskusnog pčelara i vrlo ljubaznog prodavača, pa popričam sa njima. Pokažem ih koji dio košnice me muči. Osim toga, pogledam na internetu, (ako znam da ima svakakvih informacija)- pčele su stvarno svijet za sebe.
Ili ih voliš ili ne.
Učim sa njima i veselim se novim izazovima. Prvo vrcanje je prošlo, uspješno. Sada moram vidjeti što napraviti sa rojevima i kako dalje u moju prvu sezonu pčelarstva. Tko zna što me čeka.
Autor: P.P.